Život u senci


Blic Magazine, Maj 2014.


Sa ulice Kainange dopire veseli žamor. Petak je, nesto nakon dva ujutru. Iako je prohladna majska noc, devojke stoje samo u donjem vešu na štiklama. “Dođi, ne plaši se… pa njoj treba muskarac, zar ne?’’ Ponavljam da želim samo da razgovaram, no  Džosua, moj taksista, već zlovoljno odmahuje glavom. Bojazljivo raskopčavam jaknu i na njegov uzas nazire se fotoaparat. Devojke već počinju da viču “Ne, ne! Nee! “ zaklanjajuci lica rukama.

Brzo sam zakopčala jaknu, no bilo je prekasno. Iz mraka su se pojavila dvojica krupnih muškaraca u vrećastim kožnim jaknama. Džosua me je zgrabio i ugurao u auto i dao gas. “Rekao sam ti…rekao sam ti…” – isprekidano je ponavljao, vidno uplašen.

Najrobi, glavni i najveći grad Kenije, noću nije bezbedan. Ovaj administrativni centar Istocne Afrike je, ne bez razloga, nosio nadimak “Najroberi”.  “Mesto hladne vode”  na Masai jeziku, ima oko pet miliona ljudi, od kojih preko 60% živi u slamovima.

Deca sakupljaju plastiku u Kiberi

Sara živi u Kiberi. Ona ima 28. godina i radi kao prostitutka već neko vreme. “Ostala sam trudna pre tri godine. Otac mog deteta je rekao da će me oženiti, ali kad je beba napunila dva meseca, pobegao je. Ne znam gde je.”

Sarinu bebu čuva njena mama. Ona misli da njena ćerka radi noćnu smenu kao recepcionar u nekom hotelu. “Krenem na posao oko 8
ili 9 uvece. U torbu stavim odeću za tu noc, pa se presvučem negde pre nego sto počnem… kako bih ti rekla… da radim. Znaš, za jutro mi treba nešto pristojno, dovoljno dugačka suknja ili pantalone.” 

Sara je na ulici od ponoći do pre svitanja. Obično u toku noći ima jednog do dva klijenta, kojima naplaćuje oko 1000ksh ( oko 1000 dinara), nekad više, nekad manje. “Sve zavisi kakvo je veče.” 

Ona ne želi da radi u klubovima i da vreba belce ili bogate poslovne ljude. “To nije sigurna zarada. Moram da platim ulaz,
piće… oni dobro plaćaju, po 50 dolara i više, ali veruj mi, ima mnogo devojaka koje im se nude. Veoma lepih devojaka. Kako da budem sigurna da će mene da odaberu?” Sara usluge pruža na ulici, u automobilu ili hotelu, ukoliko klijent plati, no onapriznaje da se to ne dešava često. “Neke devojke ih vode svojoj kuci, ali ja to ne bih mogla.”  

Na oko 7 kilometara daleko od centra nalazi se najveći slam u Nairobiju - Kibera. Nastao je početkom XX veka, kada su se u šumama na tom području izdvojile parcele za vojnike. Danas predstavlja pravi mali etnički centar Kenije, koji i dalje potresaju plemenski sukobi.  Sara ponekad mora da pešači do centra grada, jer nema matatua (kombi prevoza) tako kasno uveče.  “Pokušavala sam da pronadjem posao. Završila sam i srednju školu, ali svuda ima korupcije. Čak iako platim, nije sigurno da ću dobiti radno mesto.”  

Žene peru ves u Kiberi, najvećem slamu u Nairobiju

U Kiberi za nju, i ogromnu većinu drugih ljudi, nema posla. Prodavci povrća zarade dnevno oko 200 dinara, što nikako nije dovoljno
za jednu porodicu. Zato mnoga deca ne pohađaju školu, već rade. Roditelji nemaju novac da kupe knjige i dve uniforme.

Obično je veći procenat dečaka koji rade. Devojčice se bave kućnim poslovima za veoma niske nadnice. Nevladine organizacije (NGO) ovde zovu i Not Good Organisations, jer većina ima samo P.O.Box broj, da bi mogli da traže i sakupljaju novac za svoje potrebe. 

Ekstremno siromaštvo, nezaposlenost, nemogućnost da se promeni život na bolje, vode ka celodnevnom opijanju čangom, domaćim alkoholnim pićem od kukuruza, šećera i vode, koje se obično pravi jednom nedeljno.  Može da sadrži do 90% alkohola, uz dodatak benzina, kiselina, pa i zenskog rublja. Ono doslovno znaci “ubij me brzo” jer se, ne retko, to i dogadja. Silovanja su česta u Kiberi, kao i krađe i razbojnistva. Preko 60% devojčica do 16 godina u Kiberi je priznalo da se plaši silovanja, dok je preko 50% bilo primorano na
prvi odnos. Brak je čest kod devojcica iz ovog slama, i u proseku one su oko 10.godina mladje od svojih supruga. Na žalost, nasilje u braku je takođe cesto, kao i AIDS. U Kiberi, u svakom trenutku, preko 50%  devojaka godina je trudno. Muskarci gotovo da i ne koriste prezervative, te je ogromna većina trudnoca neželjena. Buduci da devojke nemaju novac da plate abortus uklinici, mnoge se odlučuju da rode dete, aneke da povere svoje zdravlje, ali i zivot  vračima ili lokalnim doktorima, bez medicinskog obrazovanja, za cenu od oko 10 usd po abortusu. Često se desavada neka mlada devojka iskrvari na smrt ili zadobije teske genitalne povrede, i trpi jake bolove ostatak života. Neke preminu od infekcija, jer se radi unesterilnim uskovima (koriste se plasticne cevi, cak i delovi bicikle ili igle za pletenje). Kenija je hrišćanska zemlja, te abortus u većinislucajeva nije poželjan i devojke mogu da očekuju i bes svojih supruga –jer su po njihovom misljenju ubile dete.

Devojčica  u Kiberi

Pravljenje nakita od kosti krave, Kibera

“Ne zelim da odgajam dete ovde, zato i radim ovo. Štedim za nju, za školu.” – rekla je
Sara. Kuću u kojoj živi iznajmljuje za 20 usd mesečno. Dve tamne, male prostorije čuvaju nešto starog nameštaja. Struje nema, a i nije sigurno imati je. Jeftini kablovi su ukopani u blato, koje se spira tokom kišne sezone, i tada često neko izgubi život usled strujnog udara. Čistu vodu Sara mora da plati, kao i upotrebu toaleta. Usluga tuširanja iznosi 6 kenijskih silinga, dok 20litara tople vode kostaju 4ksh. Ceo jedan, veliki evro za kupanje. Upotreba toaleta se naplaćuje 2ksh i zbog nemogućnosti da istu plate, veliki broj žitelja kopa duboku rupu kraj svoje kuće, koju prazne s vremena na vreme. Fekalije se odnose u reku, koja je već previše zagađena, te se dešavaju iznenadne epidemije kolere i tifusa. Pitam je kako uspeva da savlada strah kada je na ulici. “Dešavaju se loše stvari. Neke devojke su silovane, ubijene, neke pretučene… kao sto sam ja. Vidiš li ovo?” – reče pomerivši guste crne šiške sa čela. “Ovaj ožiljak… Te noći sam mogla da budem mrtva.”  Duboko uzdahnuvši, nastavila je,“ Bili smo u njegovom stanu i tražila sam mu da plati, ali je on bio pijan. Otišao je do kuhinje i vratio se noseći veliki nož… Mnoge devojke piju da bi sepotpuno opustile, ali to nije dobro. Ja ne zelim da pijem. Moram da imam bar neku kontrolu. Mi nemamo makroa, niko nas ne čuva, osim askarija (čuvara,obezbedjenja) ako im damo nešto novca. Same smo.”

Pogled na deo Kibere

Narednog jutra krenula sam Kenjata avenijom u potragu za oronulim, narandžastim Tusker barom. Uznemirujuće uzak ulaz krije strme stepenice, i činilo mi se čitava vecnost mi je bila potrebna da se popnem. Bila sam sama. Čim su me devojke ugledale, pocele su u glas da viču “Oooh, vidi! Hoces li muškarca? Hajde…” Zavladala je neprijatna tišina kad su videle fotoaparat. A onda su gotovo sve odbile da pričaju sa mnom i otišle, osim dve devojke. Kako su bile gladne uzele su po uji (kasu) i odvele me na stepenice da bismo bile same. Giles je lepa. Dok nežno pali cigaretu, svojim krupnim očima znatiželjno gleda u moju svesku. Ima 25.godina i već je 3.godine u ovom baru. Otkriva mi da želi da ode u Nemačku. Upitah je zasto baš tamo. “Zato što se tamo seks dobro plaća.”

Dzeklin je dve godine mlađa i ni ona ne želi da ostane u Keniji. Nervozno je čupkala svoju bujnu kovrdžavu kosu, stalno bacajući pogled na gore. Upitah je da li očekuje nekoga, no ona neočekivano odgovori “ Iskreno, ja više volim da radim danju. Kraće traje…razumeš me? Dobijem 500, 800 ksh, dovoljno mi je za hranu i pivo uveče.”

Giles je kozmetičarka i nema decu. Došla je iz centralne provincije, gde se njeni roditelji i dalje bave stočarstvom. Mlađa sestra i brat su još uvek tamo. “Nikada ih nisam pozvala da me posete. Ne želim ih ovde.”

Gore, na vrhu stepenica pojavila se nešto starija devojka. Stajala je bez reci tamo neko vreme, a onda je sisla i napućivsi usne, strasno izdahnula dim cigarete u mene. To je bila Marion, devojka koja je najduže u baru. Iza nje se krio omanji belac, čupave plave kose. Izvirivši, promuca uz kurtoazni osmeh “Ja sam Evan,”  i upita devojke “Da li vam smeta?”  pokazujuci na mene. Osetih da je bolje da ne govorim ništa, jer nisam znala ko je on. Marion odmahnu rukom i senzualno se nasloni na zid. “Evane, ona je moja briga.” . Giles i Džeklin su ga uhvatile za ruke i odlazeći ljupko me upitale  “Dolazis li večeras na pivo? Bice zabavno!” 

“Čuj,mene možes da fotografišes… Jel treba da se skinem? Smeta li ti cigareta?”  Upitah je ko je Evan. “Sladak je, zar ne? Pre mnogo godina dosao je da radi i ostao… Koristi sve, pa cak i cat (khat - biljka koja se zvaće, izaziva euforiju)”- reče uz osmeh. “Ne plaši se, on je čestovde, zato voli da brine o nama. Dobio je AIDS, ko zna gde i kako. Sada prezivljava, odbrojava svoje dane sa nama… baš kao i ja…”

Marion i Giles u baru, Najrobi

Dok sam se vraćala ka hotelu koraci su mi bili teski. Iz malih, prenatrpanih prodavnica dopirala je glasna afrička pop muzika. Ljudi su se tiskali na matatu stanicama, pokusavajući da uhvate prvi kombi do kuće. Počeo je pljusak i samo su deca veselo trčala po praznom trotoaru, trazeći bare. Kapi kiše jos uvek spiraju teret surove sadašnjosti sa njihovih lica, darivajući im najlepše osmehe na svetu. Vreme je da se Afrika probudi i započne borbu za sve svoje osmehe.